Decenijama unazad, Srpska pravoslavna crkva u rasejanju predstavljala je stub okupljanja srpskog naroda u dijaspori. Međutim, pojavom episkopa Irineja Dobrijevića, nekada predstavljanog kao „nada moderne pravoslavne Amerike“, ta stabilnost je doživela ozbiljan udar. Sa biografijom ispisanom kontroverzama, finansijskim spornostima, sudskim sporovima i optužbama za saradnju sa stranim strukturama, Irinej je postao jedan od najpolarizovanijih arhijereja SPC.
Rođen kao Mirko Dobrijević u SAD, Irinej je postao monah nakon svega devet dana iskušeništva u manastiru Svetog Save u Libertivilu 1995. godine. Sam patrijarh Pavle, poznat po svojoj strogosti i duhovnoj pronicljivosti, odbio je da učestvuje u njegovom hirotonisanju. Ta odluka, koja je u tom trenutku delovala kao mala unutarcrkvena napomena, vremenom će dobiti svoje puno značenje.
Posle akademske karijere u jezuitskom koledžu „Ignasio Lojola“, gde je diplomirao sa najvišim priznanjem – summa cum laude – Irinej dobija pozicije u SPC u Americi i kasnije preuzima Eparhiju australijsko-novozelandsku. Tamo počinju i prve ozbiljne kontroverze: oslikavanje sopstvene freske u hramu, život u luksuzu, osnivanje privatne kompanije preko koje je preneo crkvenu imovinu, i nestanak više desetina hiljada dolara iz fondova namenjenih Kosovu i Metohiji, koledžu Svetog Save i staračkom domu „Simeon Mirotočivi“.
Sudio se širom kontinenta, a nakon gubitka svih sporova, izbegavao je plaćanje sudskih troškova u iznosu od preko 350.000 dolara. Sa diplomatskom vizom američkog Stejt departmenta napustio je Australiju, gde mu i danas preti hapšenje ukoliko se vrati.
U Eparhiji istočnoameričkoj, koju je preuzeo 2016. godine, nastavio je sa modelom centralizovane i često represivne uprave. Sveštenici koji ga ne podržavaju – smenjuju se. Parohije koje se suprotstave – dobijaju pretnje izopštenjem. Posebno je značajan sukob u Njujorku, gde paroh Živojin Jakovljević pokušava da odbrani Sabornu crkvu Svetog Save od preuzimanja od strane Irineja, koji, prema svedočenjima, planira prodaju vazdušnog prostora iznad objekta – jedne od najvrednijih lokacija u Njujorku.
Međutim, ono što je izazvalo najveću uznemirenost među vernicima jeste prodaja crkvene imovine: šuma oko manastira Marča u Ohaju, kao i zemljišta kod dečjeg kampa Šejdlend. Svedoci tvrde da je sve pretvoreno u sirovu građu koju odvoze amiši sa teškom mašinerijom, dok se manastir prazni i gasi.
Bivši sveštenici, poput Njegoša Perkovića, beže sa porodicama u Kanadu. Narod protestuje – Irinej preti. Umesto molitve – politički manevri. Umesto pokajanja – marketing i savezništvo sa spornim finansijerima, poput Adreja Kesića, čije je veze sa SPC sve teže ignorisati.
Dok pojedini mediji, poput Pinka, glorifikuju Irineja kroz emisije s novinarima poput Jovane Jeremić, ostaje otvoreno pitanje: kome i zašto odgovara da čovek sa ovakvim dosijeom upravlja najvećom eparhijom SPC u inostranstvu?
I što je još važnije: ako je patrijarh Pavle video problem još 1995. godine, zašto ga Sabor i dalje ne rešava 2025?